Site rengi

Tasarım

Geniş
Kutulu
Radio Mbosna.eu

Kada bolest počinje iz glave: Psihijatar o mentalnim tegobama poslije korona virusa

Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je da uslijed pandemije virusa korona prijeti globalna kriza mentalnog zdravlja.

Mnoge zemlje već bilježe porast broja anksioznih, depresivnih i onih koji imaju strah od izlaska napolje. Sve češće zbog lošeg psihološkog stanja, za pomoć se obraćaju i zdravstveni radnici.

To je posljedica izolacije, straha, nesigurnosti, kod mnogih i ekonomske neizvjesnosti. U nizu poremećaja koji su proistekli iz ovih vanrednih okolnosti je i hipohondrija, odnosno porast sve većeg broja umišljenih bolesnika i onih koji pretjerano brinu o svom zdravlju.

U intervjuu za “Novosti” doktorka Jasminka Janković Gajić, psihijatar, kaže da se u stručnim krugovima već govori o “postkorona sindromu”:

– Osim epidemije kovida 19, postoji još jedna epidemija koje nismo baš u potpunosti svjesni. To je epidemija straha, panike i zabrinutosti za sopstveno zdravlje. Ona se širi brže od bilo kog virusa.

Kako prepoznati potencijalnog hipohondra?

– Sigurno su se mnogi već susreli sa osobama iz okoline koje se u posljednje vrijeme sve više žale na kašalj, otežano disanje, drhtavicu, provjeravaju temperaturu uvjereni da je povišena, iako toplomjer pokazuje suprotno.

Mnogi izbjegavaju da dodiruju rukama hranu, predmete, pa i sopstvenu odjeću, troše velike količine deterdženta i dezinficijenasa i veliki dio dana troše na higijenu.

Drugi su, pak, “posvećeni” posjetama lekarima, ispitivanjem uzroka svojih tegoba, idu na različite preglede… I, gotovo obavezno se razočaraju kada im se kaže: “Sa vama je sve u redu, sve vam je to iz glave, opustite se.”

Većina ljudi brine o svom zdravlju. Za koga se može pouzdano reći da je prešao granicu i postao umišljeni bolesnik?

– Onda kada i pored svih ispitivanja i zaključka da je sa fizičkim zdravljem sve u redu osoba i dalje ostane zarobljena u sopstvenom strahu, pretragama, zabrinutosti i uvjerenju da boluje ili je u opasnosti od virusa i njegovih komplikacija.

Tada bi se trebalo obratiti psihijatru, jer mnogima je epidemija bila samo okidač za dugo potiskivane strahove, mnoge neprepoznate i neliječene simptome, sa kojima su u uobičajenim okolnostima uspijevali da se nekako izbore, bez uvida u postepeni gubitak kvaliteta života, sve češća izbjegavanja, gubitak energije, volje i raspoloženja, nerijetko uz pomoć alkohola i psihoaktivnih supstanci.

Vanredne okolnosti su podstakle potiskivane strahove i stres da izbiju u prvi plan?

– Naravno, vanredno stanje mnoge je lišilo mogućnosti da zažmure pred opasnostima po zdravlje, ograničavajući uobičajene aktivnosti, smještajući ih u zatvorene prostore.

Tako su ostali bez i ono malo kontrole koju su mislili da posjeduju nad svojim ponašanjem i osjećanjima. Stresogene okolnosti, pogotovo prolongirane, same po sebi, dodatno izazivaju čitav niz tjelesnih reakcija.

Pogođene osobe zaista osjećaju lupanje srca, gušenje, nedostatak vazduha, bolove u stomaku, učestale stolice, znojenje.

To je uobičajen način reagovanja na doživljaj opasnosti i dešava se apsolutno autonomno, bez našeg uticaja i volje. Ovo stanje navodi da se počne traganje za uzrocima, ali ih uglavnom ne pronalaze.

To nikako ne znači da uzroka nema, iako ih ne otkriva ljekar somatičar. Tada se posao predaje u ruke psihijatru.

Kada bi hipohondrija trebalo da se leijči?

– Iza rečenice: “Opusti se, sve je u redu, nemoj da si hipohondar, sve je to u tvojoj glavi” sigurno ne stoji boljitak. Jer, tegobe nikako ne prate očekivanje da će se simptomi smanjiti i nestati. Naprotiv, vremenom se pogoršavaju, dobijaju na intenzitetu, komplikujući se dodatnim problemima.

Iza hipohondrije, nervoze ili “svega onoga iz glave”, često stoje neprepoznati poremećaji, uglavnom iz spektra anksioznosti, paničnog ponašanja, psihosomatski i somatoformni poremećaji, fobije.

Pozadina preplavljujućeg straha od bolesti, besomučnog pranja ruku i straha od dodirivanja kako se ne bi prenijela zaraza, često je opsesivno-kompulzivni sindrom.

Iza straha od bolesti, budućnosti i doživljaja da je sve izgubljeno, da nema perspektive i šanse za boljitak, često se krije depresivno raspoloženje, koje nerijetko biva i rezultat dugo prisutne patnje i neliječenih drugih psihijatrijskih poremećaja.

Da li se hipohondrija uspješno liječi?

– Uprkos strahu i negodovanju, strahu od dijagnoze, zabrinutosti oko terapije i eventualnog propisivanja lijekova, ubrzo svaki pacijent posljie nekoliko posjeta psihijatru osjeti prve koristi liječenja. Kada govorimo o liječenju, naravno, ne mislimo samo na uzimanje lijekova, već na čitavu paletu terapijskih tehnika.

Nakon proživljenog perioda pandemije, traumatska iskustva su različita kod osoba koje su zaista prošle kroz iskustvo bolesti, kod osoba koje strepeći iščekuju simptome, ali i kod osoba koje su u ovoj situaciji bile pomagači.

Posebnom obliku odložene reakcije na stres su skloni zdravstveni radnici koji su se sa opasnošću suočavali na mnogo različitih uznemiravajućih načina.

Šta može da očekuje pacijent u prvom susretu sa psihijatrom?

– Savremeni psihoterapijski pristup na početku podrazumijeva sprovođenje oposežne psihodijagnostike. To znači da pacijent osim razgovora sa psihijatrom radi i određeni broj testova koji pomažu ljekaru da stekne bolji uvid u strukturu ličnosti pacijenta da bi odredio što precizniju dijagnozu.

BU KONUYU SOSYAL MEDYA HESAPLARINDA PAYLAŞ
ZİYARETÇİ YORUMLARI

Henüz yorum yapılmamış. İlk yorumu aşağıdaki form aracılığıyla siz yapabilirsiniz.

BİR YORUM YAZ